Just nothing

srijeda, 05.04.2006.

Nove gluposti

Cijeli vrijeme mi se po glavi vrti jedna recenica i zelim da prestane.
Tu je oduvijek, stalno, otkad znam za sebe,
i samo ide,
i ide
i ide i ide i ide, stalno, zelim li ja to ili ne.
Kako da prestane, jer ne mogu ju vise podnositi.
Nekoc sam samo zivjela za to da ju slusam i cujem,
sada zelim da prestane, napokon, konacno, zauvijek!!!
Ne mogu to podnijeti,
zelim ici dalje, ali ne mogu,
zbog nje, ona me koci i stalno vraca unatrag,
kao da sam zavezana za neko drvo lancem
i kada potrcim punom zivotnom snagom prema naprijed u nepoznato,
u nesto veliko, novo, i taman kada se sve cini, ne savrseno, vec jednostavno kao zivot,
evo opet nje,
povuce me svom snagom za vrat tako da padnem na leda i odletim kojih par metara unatrag.

Nije sve tako strasno, ali sada shvacam neke stvari, prihvatila sam ih i samo pokusavam dalje,
ali ono dijete u meni koje obozavam i zelim da zauvijek bude dio mene, a ne da ga zaboravim,
ono jednostavno ne zeli odustati, divim mu se ja na tome i moj je vjecni uzor,
ali razara me s time iznutra.
Znam da nije sve savrseno i kako je ono htjelo da bude, niti priblizno tome, ali trudim se, nije cak niti najbolje kaj mogu,
ali to je zato jer me drzi u tom zamisljenom svijetu, u svijetu u kojem sam trebala biti.
Ali koji je svjetlosnim godinama udaljeno od mjesta na kojem sam sada i zna ono to, ali jednostavno ne zeli prihvatiti da je sve gotovo.

Stvarno bih voljela da ne cujem vise tu recenicu, ali bojim se da je vec postala dio mene,
bojim se da bez nje ne bih znala tko sam.

Tuzno je to;
pricam jedno, a u isto vrijeme moje se srce dere NE, ne napustaj taj pojam, to sam ja!
Ah, necu ja nikada napustiti taj pojam, ta recenica ce me progoniti nocima, do kraja mog zivota.
Ne mogu se odvojiti vise od toga, sraslo je zajedno sa mnom, vise ne razlikuje od mene.
Bez toga ne bih bila cjelina.
- 23:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

Previse smo voljeli zvijezde da bismo se bojali noci. [Epitaf dvojice astronoma amatera]

Ljudi se osjecaju tuzno, i usamljeno.
Ljudi umiru, a oni koji ostaju iza ne znaju sto bi sa sobom, ne znaju zasto, ne znaju kako...
Kakvu bol mora osjecati majka kada ostane bez svog djeteta, koju samocu mora prolaziti,
moze biti 50 ljudi oko nje, ali sto joj to znaci.
Ona je sama, cak nema niti boli u srcu, kojem srcu, ono je nestalo istoga trena.
Ljudi ne zele umrijeti, ja zelim zivjeti i ne zelim otici prije nego sve napravim,
ali njima je lako,
oni nestanu,
ja ne znam gdje idu, da li postoji nesto iza, i kakvo je to mjesto,
sa sadasnje pozicije jednostavno ne mogu a da ga ne povezujem sa zemljom,
ali tko zna...
Ali oni koji ostaju, oni su jos uvijek tamo gdje su i bili,
samo sa jednim mjestom praznim za stolom,
oni moraju zivjeti s tim, oni moraju pronaci nacin da se suoce s tom situacijom.
Kako se oprostiti sa prijateljem, kako zivjeti s tim da smo mi jos uvijek ovdje.

Kada bih bar znala odgovore na pitanja, kada bi mogla nesto promijeniti, kada bi sve bilo lakse.
Ali ne ide to tako, nazalost, ne moze se priroda promijeniti.
Stoga necu pisati epitafe, svi su vec napisani,
ovo je samo jedno sjecanje na sjecanje
na sve prijatelje, roditelje, bracu i sestre, rodbinu,
na sve strance koje nismo imali priliku upoznati,
na sve koji su ostavili prazno mjesto za nekim stolom.

Ovo je samo pitanje
- 20:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2006.

HEH!

Kada se sjetite svega u zivotu sto ste prosli,
je li vam zao,
mislim svi zbog necega zalimo,
male ili velike stvari, ali
je li vam stvarno zao?
Meni nije pa i zbog stvari koje me sada muce
i zbog velikih gluposti koje sam radila u zivotu
nije mi zao.

Jer to me je sve definiralo, odredilo mene, ovo sto sam sada pa kakva god da jesam.
Jedino zbog cega zalim u zivotu su stvari koje nisam napravila, koje se nisam usudila,
mozda sam mislila da ne mogu, mozda sam mislila da mogu, ali nemam sanse ili da mi drugi nece pruziti sansu,
pih jedino kaj sam naucila iz toga je da nije vazno ako nemam sanse ili ako mi je netko nece pruziti,
moram probati, jer odustajanje je jedino za cime zalim u zivotu.

Zar se ne probudite ponekad ili ne zastanete usred dana zamisleci se nad nepostojecim pitanjima
nad stvarima koje ste mogli napraviti, nad nepostojecim sadasnjostima i buducnostima,
ja da.
Stoga nemojte se sramiti onoga sto jeste, ne bojte se stvari koje ste napravili jer ste naucili toliko iz njih,
pa cak i ako su zavrsile katastrofalno to bar znate i ne pitate se a sto bi bilo da sam...

Ne zalite za stvarima koje ste napravili, ne pitajte se bi li bilo bolje da ih niste radili.
Ovdje smo da bi pokusavali i grijesili,
ovdje smo da zivimo.

Nemojte strahovati i prepustite se strasnoj nepoznanici sutrasnjeg dana, pokusavajuci.

:)
- 21:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2006.

Poznato mjesto

Zelim doma vec danima, tjednima
Dosta mi je ovoga grada
Kada cu vidjeti svoj kvart, rijeku s prozora i konstantan sum u daljini
Svoju sobu i obitelj
Prijatelje koji me poznaju godinama
Kada cu prepoznati ljepote ulica, a ne ove nepoznate kojima prolazim svaki dan
poznata mjesta na kojima sam bila i ona isto tako poznata na kojima nisam
umjesto ovih koja toliko dobro znam
do ogrebotine na zidu, svake rupe na cesti
iako ne zelim, ali svaki dan prolazim tud.

Zelim otici odavde kako bi se sjecala lijepih trenutaka kojih je bilo puno,
kako bi njih pamtila (jer znam da ce na kraju tako biti)
Ne zelim se sjecati tuznih, ne zelim prozivljavati gluposti,
koje znam da moram proci,
ali svejedno...


"Some people live their dreams
Some people close their eyes
Some people's destiny
Passes by
There are no guarantees"


"Why does it always rain on me?
Is it because I lied when I was seventeen?
Why does it always rain on me?
Even when the sun is shining
I can’t avoid the lightning"



Ne mogu se rijesti ovog osjecaja, ovakvoga razmisljanja
mozda zima predugo traje, je li to odgovor?
Ili se svi mijenjamo,
zar se ne bi trebali ljudi koji prakticki zive zajedno, koji se vidaju stalno, zar se ne mijenjaju oni skupa
ocito ne!
I ja se mijenjam, i to cak protiv svoje volje.
Sjecam se kada sam dosla tu, kakva sam osoba bila, sazrila sam i promijenila se
u pocetku na bolje,
sada mi se vise ne svida tko sam i sto sam,
znam da sam iznutra jos uvijek ista
vidim to u mnogim situacijama, vidim to svaki dan
ali onda dode trenutak i nesto pomislim i nesto napravim sto inace nikada ne bi i mislim si zar se toliko toga promijenilo
zar to mora tako biti.
Ali tjesi me to sto shvacam da to nisam ja, sto jos nisam prihvatila tu promjenu, mozda jos ima nade.
Pitam se sto bi rekla ja od prije recimo 10g, sto bi ona mislila o meni sada, je li to htjela
kakve je zelje imala, snove, ideje, kakve su joj misli prolazile glavom
Pokusavam se je sjetiti, ali ne mogu ne u potpunosti, (ne sjecam se niti onoga od prije dvije godine)
znam da nisam ona, ali ima toliko njenoga u meni
ali pokusavam se sjetiti i ostaloga da je u potpunosti upoznam (opet ispocetka)
Ali valjda stvari moraju ici tim nekim svojim tijekom, valjda zaboravljamo
da bi se opet stvorili novi, "pametniji"
kazu svi da tako mora biti, da tako stvari teku svugdje i svima
bar tako kazu,
a ja cu mozda jednom i razumjeti
mozda...
- 23:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.02.2006.

za sve prijatelje

Sjecam se kako su izgledali, kako smo se skupa smijali glupostima koje su nam tada znacile sve na svijetu.
Sjecam se i prvog i druge i treceg i cetvrte... i svih prijatelja s kojima sam se mijenjala.
S kojima su prolazili dani polako u zagrljaju.
Sjecam vas se svih i tada mislim na nove i
srce mi brze zakuca, ruke mi se pocnu tresti,
neka sjena mi prode preko lica.
Ne zelim da se i njih jednog dana samo sjecam
sa laganim glupavim osmijehom na licu.
Zelim da oni budu tu i ismijavaju me zbog tog istog glupavog osmijeha,
zelim da su zauvijek tu, ne uvijek pored mene, vec da znam da su jos uvijek tu u mom srcu i mislima
i ja u njihovim isto.
Ne zelim da postanu jos jedno mutno sjecanje
na smijeh, zagrljaje, tugu i radost.
Ne zelim ih izgubiti u prostranstvima proslosti, kao mnoge prije njih,
koji su mi isto toliko puno znacili
koje sam voljela i koji su i mene.
Ne zelim vas se sjecati svakog dana sve manje,
tako da jednom postanete samo sjecanje na sjecanje,
neka mutna slika kako su stvari izgledale.
Jer jos uvijek se sjecam njegovog osmijeha, ali to je vec neki prosli zivot koji nema veze s ovim
i cak i da se sretnemo samo bi, mozda, oboje na kratko zastali s nekom mutnom slikom u mislima
te nastavili dalje s ovim novim zivotima, cak se ne bi ni okrenuli.
Sjecam se kako ste mi plakale na ramenu, sada to radite nekome drugome i kazemo si
uvijek sam tu za tebe ako me trebas, ali uvijek zovemo nekog drugog jer ono je bio neki drugi zivot.
Tebe vise nikad ne vidim i ne cujem, ali prijatelju tu si, ali i ti si samo sjecanje na ono sto je bilo,
a ne sto je sada, koliko god da smo bliski bili, izgubili smo se u svojim zivotima i vise ne znam
gdje je most da dodem u tvoj, nije bilo bitke pa da je srusen, jednostavno je nestao, sakrila ga je magla.
S vama se ponekad jos vidim, i smijem i pricamo, cak i o najvaznijim stvarima u zivotu i povjeravamo se,
ali kada nam treba pomoc, prijatelj, opet se ne zovemo medusobno. Jos uvijek znam gdje je most
i prelazimo ga cesto, nadam se da ga nikad necemo izgubiti, bar to.

Ali s vama, jos ste tu, svaki dan i znam da nece to moci tako zauvijek ostati, ali samo se nadam
da nasi zivoti nece biti odvojeni mostovima koje cemo morati prelaziti svaki put kada cu vam samo htjeti reci: hej.
Te da necu morati strahovati od magle koja ne dolazi cesto, ali kada se pojavi ima razoran ucinak.
Nadam se da ce nasi zivoti biti spojeni, poput sijamskih blizanaca, da ne trebam raditi jos jedno mjesto u albumu u kojem se nalaze samo neke mutne slike, za koje se samo sjecam sto su znacile i taj osjecaj sjecanja ih cuva tamo, ali
toga vise nema.
Zivim u nadi, ali i u strahu jer znam da nece sve biti kako bi ja htjela jer tako to jednostavno ne ide.
I onda se samo pitam tko...?
- 16:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nesto moje

The time has come
for me to go.
I see the way
in the darkest road.
My heart is leading
not my eyes.
The moon, I don't need
just hope in my heart
to keep.



"Zivot ne treba shvatiti preozbiljno, uostalom tko se ziv iz njega izvukao?"
- 14:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 17.02.2006.

Zao mi je :(

Mrzim kada su ljudi koje volim bolesni te koliko god im zelim dati svoj zivot, kako bi njihova bol prestala ne mogu. Bog me tu ne zeli poslusati. Jos vise od toga mrzim kada ih razocaram, jer ih tada povrijedim na jednom puno dubljem nivou i tako puno snaznije, da ne mogu vjerovati kako je to moguce. A sve sto zelim je da budu ponosni jer ih to cini sretnima. A najgora situacija je kada se obje ove prethodne odviju istovremeno. Jednostavno ne mozes vjerovati da je nekome moguce nanijeti toliku bol, a to ne samo da ne zelis vec zelis potpuno obrnuto.
Zao mi je, ali ova bol ce proci i doci ce sreca, a onda opet bol jer se takve stvari odvijaju u zivotu i jer vas ljudi koje volite povrijede iako to ne zele i dali bi zivot za vas. Ali zivot se sastoji od tuge i srece jer je tek onda zivot i tek onda osjecate da zivite. Jer da vam se dogadaju samo lijepe stvari u zivotu ne biste znali da su lijepe i ne bi vam nista znacile, a ovako cijenite svaki njihov trenutak i sjecate ih se do samog kraja, bol cete zaboraviti, vjerujte mi, nadoknadit cu vam sve. i sjecat cu vas se do kraja jer ste vi moja sreca :)
- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

I want to...part 1

Zelim vidjeti tigrove izbliza, male, velike, bilo koje vrste, ako su bijeli to je plus, ali nije vazno. I zelim ih dotaknuti, zelim pod prstima osjetiti kakvo je to krzno, kakav je to osjecaj gladiti velicanstvenog tigra!

So proud and amazing



You have any wishes?
- 15:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2006.

so easy

It is, it is so easy to make someone happy. You don't have to do anything special at all. All it matters is that you care about someone and say a kind word or make a joke. You will not forgett all the bad things because of that, but you will be able to think of them with a smile on your face beacuse of it. So thank you, all my friends :)

- 19:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

why

you try and they just keep putting you down, if they will not let you go you can't succeed

Bastards!!!!!!!!!



I was happy yesterday and I will be again, but know...
I wanted to succeed
- 15:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>